Menu
A+ A A-

Student Fakulteta za tehničke studije - Muhamed Mahmić

 

Grupa MladiCe predstavljajući se sa dokumentarnim filmom „Velika bijela kuća“ osvojila je prvu nagradu na Dubrovačkom Film Festivalu. Tim povodom razgovarali smo sa Muhamedom Mahmićem, članom grupe i studentom druge godine Fakulteta za tehničke studije.

 Razgovarale: Lamija Grabus i Fikreta Kerić 

 Muhamede, čestitamo ti što si u pobjedničkom timu Dubrovačkog Film Festivala – DUFF 2018. Možeš li nam prenijeti utiske sa tog događaja?

Prije svega, želim da Vam se zahvalim na čestitkama. Lijepo je znati da imam Vašu podršku i da cijenite uspjehe svojih studenata i u vannastavnim aktivnostima. Utisci se još uvijek slažu, s obzirom na to da je ovo za nas veliki uspjeh. Dobili smo samo pohvale, a ljudi u Dubrovniku, organizatori Festivala su izuzetno pozitivni i što je bitno istaći, odlični domaćini. Osjećali smo se veoma prijatno tokom cijelog Festivala.

 Da li nam možeš otkriti više detalja o dokumentarnom filmu „Velika bijela kuća“, načinu snimanja i situacijama kroz koje su prolazili članovi Udruženja?

Što se tiče samog filma krenulo je od momenta kada smo upoznali, sada već našeg prijatelja i mentora za film, Zorana Zoke Ćatića, koji je došao u Roditeljsku kuću. Upoznao se s nama, porazgovarao i došli smo na ideju da bismo mogli snimiti nešto. Ideja je došla nekako spontano, dogovori za snimanja bili su spontani, a Zoka je dolazio u Roditeljsku kuću kad su MladiCe imali okupljanja. Dok smo volontirali, kadrovi su se samo slagali, sve je funkcionisalo u najboljem redu i na kraju naša ideja se pretvorila u dokumentarni film „Velika bijela kuća“ koji govori o nama, mladim ljudima koji su imali teško iskustvo sa rakom, o onom što smo bili tad i onom što smo sada. I, naravno, nosi veliku poruku o „Velikoj bijeloj kući“. GRAND PRIX DUFF je samo dokaz koliku težinu ima ova priča i dokaz da se trud, rad, borba i zalaganje isplate.

 Možeš li nam nešto više reći o Roditeljskoj kući i šta za tebe znači biti dio nje?

Roditeljsku kuću teško je opisati. Taj veliki projekat Udruženja „Srce za djecu oboljelu od raka“ je nešto najbolje što ova država ima. To je dom pun ljubavi, podrške, saosjećanja, razumijevanja za one koji to najviše trebaju, za dječicu, za male heroje koji biju svoje životne bitke, za njihove roditelje, ali i za nas mlade koji smo sve to već prošli. Čast mi je biti dio Udruženja i grupe MladiCe i posebno sam sretan zbog toga što redovno posjećujemo Roditeljsku kuću jer je neopisiv osjećaj vidjeti nadu u očima roditelja čija se djeca sada liječe kada nas vide - izliječene. Živi primjer da je moguće. Osjećaj koji se ničim na svijetu ne može platiti je osjećaj kada izmamite osmijeh na licima te djece.

 Kao član udruženja MladiCe šta bi poručio onima koji se bore trenutno sa svim onim što ste i vi prošli? 

Ono što uvijek poručujemo, moji prijatelji MladiCe i ja, jeste da odustati nije opcija, pad nije kraj. Jedino rješenje je ustati i nastaviti hrabro koračati dalje, boriti se i pobijediti. JER JE MOGUĆE, JER JE RAK KOD DJECE IZLJEČIV! RAK NIJE BAUK. PRIČAJMO O NJEMU je naš moto.