Menu
A+ A A-

Pod utjecajem naučne fantastike nastao roman "Prokletstvo mira"

Kaže da dolazi iz vezirskog Travnika, gdje uvijek ima mjesta za one koji ga traže, a naći će ga zasigurno.

Razgovarala: Lamija Grabus

Kerim Sefer studira komunikologiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, a prije toga je pohađao Elči Ibrahim-pašinu medresu u Travniku. Njegova dosadašnja zanimanja su gotovo uvijek bila usmjerena na pisanje, a taj ga je poziv odveo i ka studiranju komunkacijskih nauka prije dvije godine. Ponekad žali što nije svestrana osoba kao njegova mlađa sestra, a ako u multiplicirano djelovanje ubroji i dinamiku radijsko-televizijskog posla, onda kaže da neće puno odstupiti. Pored toga, snima, istražuje i voli upoznavati druge kulture i tradicije.

1. Odakle Vam inspiracija da napišete knjigu? Kako se ta ideja javila?

Inspiracija je nešto što vaše misli apstraktno održava živim i nemirnim, ona lebdi negdje u vazduhu i osjećamo je; bilo da je to pisanje ili neka druga djelatnost. Od malih nogu pišem i osjećam svaku napisanu riječ. Iza svake se krije priča. Ideja pisanja nečega što će kasnije biti posvjedočeno kao Prokletstvo mira došla je spontano i pomalo neočekivano. Bio sam pod utjecajem naučne fantastike; živopisno napisanih knjiga a k tome i majstorski snimljenih filmova. Ono što me je dalje fasciniralo i potvrdilo moju odvažnu namjeru da napišem roman jeste činjenica kako za ovakav žanr ne postoje izričita pravila. Pisac je slobodan u svojoj nakani da govori o nečemu drugačijem, o svojim unutrašnjim hirovima dok otkriva nove svjetove mašte. Na tome se konačno zasnovala ta ideja kao ikona mog tadašnjeg interesovanja za pisanjem.

2.   Da li Vam je neko davao ideje odnosno savjete kako da to radite?

Niko me nije usmjeravao dok sam pisao. Mada je, iz trenutka sadašnjeg možda bilo poželjno da sam imao nekoga ko će biti kormilo nad brodom radnje u romanu. No, ideje su u mojoj porodici tada posebno živjele i službovale mojoj misiji da završim započeto. Podržavali su me i često diskutovali o mom pisanju, stilu i zapažanjima koja bi čitaoci mogli nagovijestiti. Tada osjećate smisao onoga što radite.

3.   Kada ste počeli pisati i koliko dugo vremena Vam je trebalo?

Ne sjećam se trenutka kada sam mogao kazati kako počinjem ozbiljno pisati. Kontinuirano pisanje je i svojevrsna disciplina i vrijedilo je držati se nepisanih ali primjenjivih i efikasnih pravila. Za trajanja svog sekundarnog obrazovanja, morao sam krasti nešto vremena od ostalih aktivnosti da bih održavao priču živom, a da bi tako mogla nešto obećati meni, a i onima koji je čitaju. Kratke pauze, odstupanja, usponi i padovi su dio umjetničke krize, a meni je, uzevši u obzir sve ove faktore bilo potrebno oko tri mjeseca da finaliziram pisanje i napokon osjetim olakšanje. Sizifov sam kamen na kraju izgurao (pitanje je, da li se ikada može izgurati?)

4.    Kome ste prvom dali da pročita rukopis Vaše knjige?

Moji najmiliji su uporedo s mojim pisanjem bili svjedoci nastajanja jedne avanturističe senzacije. Kažem senzacije jer mlade danas zaokuplja instant i brz način života, sve nepoznato i tajnovito je dakako u prednosti od onoga što je već svima dokučivo. A, ako govorimo o prvima koji su pročitali rukopis, onda ću s ponosom kazati da su to moji nekadašnji profesori i mentori pri ovoj divnoj ideji objavljivanja knjige. Hvala lektorici mr. Đenani Bajraktarević, profesorici koja je nadasve prijatelj svojim učenicima i recenzentu dr. Nerminu Šušiću, čovjeku čiji je profil ličnosti akademski ustrojen s izuzetnim manirskim osobinama.

5.    Ko Vam je bio najveća podrška i inspiracija dok ste pisali?

Opet, to je moja porodica. Pisao sam uz njihove ohrabrujuće riječi. Tu su i moji prijatelji s kojima sam i dalje u kontaktu iako su kilometrima daleko radi školovanja. Daljina neće odrediti to prijateljstvo prepoznato prvo po podršci a onda i prema svemu ostalom.

6.    Kako reaguje Vaše društvo i prijatelji kada znaju da imaju tako uspješnu osobu pored sebe?

Da budem iskren, nikada o tome nisam razmišljao, a niti razmišljam. Znam da sam okružen divnim ljudima i da se naš odnos zasniva na uzajamnom poštivanju i pomaganju, jer, šta drugo može biti garant jakog i iskrenog prijateljstva? Vjerujem da znaju da sam uvijek tu za njih.

7.    Kakvi su Vam utisci sa prve promocije i kakve su bile reakcije publike?

Prvu promociju neću nikada zaboraviti. Bio sam nervozan isto koliko i radostan, najprije zbog činjenice da ću pred svima govoriti iskreno, bez treme o stvarima koje su me pokretale a onda i zbog toga što su tu bili ljudi koje i poznajem i ne poznajem; a došli su da me podrže. Atrij Elči Ibrahim-pašine medrese je tada, samo za mene imao drugačiji ambijent. Osjećao sam puls publike i znao sam da su njihove reakcije bile iskrene, bez trunke pretvaranja. Na kraju sam radost podijelio sa svima i znali smo da ćemo tu noć dugo pamtiti.

8.   Smatrate li da bh. društvo ima predrasude kada su u pitanju mladi i njihovo pisanje knjiga, da ih ne cijene i ne uzimaju za ozbiljno?

Ne bih rekao da je naše društvo određeno predrasudama. Mi i ne čitamo, slabo kao društvo u cjelini, te stoga ne možemo stvoriti predrasudu ako prije toga nemamo jasnu predodžbu. Izazovan je period za mlade autore bilo gdje u svijetu, najprije zbog neafirmiranosti na izdavačkoj sceni. No, to nije dakako problem na kojem se sve zapravo završava i na kojem kukavički treba stati. Međutim, istina je da se nikad manje nije čitalo, a više štampalo. Danas je svako kojekakav autor i svašta se piše, bez sumnje radi finansijske koristi. Gube se oni koji su ostavili dubok književni trag i koji će rijetko ko dublje utisnuti. Ali eto, i dalje ima nade da se pojavljuju knjige koje će književno težiti i imati svoju vrijednost. Ako je tako, neka se onda piše. Treba nam inovativnih savremenjaka koji će imati prvi i jedini cilj: pisati iz ljubavi, a ne novca.

9.    Da li imate u planu nastaviti pisati, i da li možemo očekivati uskoro novu knjigu?

Jednom kada napišete nešto ozbiljno, rijetko ćete u takvim prilikama i prestati. Tako je i sa mnom. Već radim na pisanju drugog romana, koji je ovog puta u potpunosti utemeljen na realnosti. Priča je fokusirana na jednog mladića i njegove uspone i padove. U tom kontekstu, njega će jače predodrediti padovi, a s tim će se priča i završiti.