Menu
A+ A A-

Grad vezira i ponosnog nobelovca

 

''Niko nikad u Travniku nije ni pomislio da je to varoš stvorena za običan život i svagdašnje događaje'', kaza nobelovac Andrić i tako se ispostavi.

Pripremila: Lamija Grabus

Ulazeći sa istoka u vezirski grad dočekat će vas slika koja vrijedi cijelog svijeta, Stari grad i Medresa. Dade je sagradit mirotvorac Elči Ibrahim-paša i u njoj biblioteku, a potom jednu tekiju i mekteb. Još je Travniku dao jedan han, šest dućana, berbernicu, tabhanu, potkivačku radnju… Zatim ode… Ode iz Travnika u svoj rodni Agriboz. A Stari grad je čuva, štiti je ogrnuvši plaštom otpornosti, prkosa i hrabrosti. Ta slika koju vide samo oni čiste duše u zalazak sunca postaje magična. Vjerujte ko u tom trenutku uđe u Travnik, tijelo i duša mu dobijaju smisao. Tada se na nebu igraju ljubičasta i roza boja, preplićući se jedna oko druge, tada se Plava voda još više izbistri, Stari grad postane još snažniji, Medresa još blistavija, a ljudi još veseliji. Zamislite takav prizor, e o toj slici maštaju, maštaju poznati slikari, poznati scenaristi, poznati režiseri i fotografi, ali džaba neka oni maštaju dok mi živimo i uživamo u njoj, toj magičnoj slici,  to se ne može ni naslikati, teško i objasniti dok ne staneš u trenutku kada zalazi sunce i osjećaš, osjećaš magiju i toplinu.

U ulici Šumeće je nešto hladnije, tu izvire ona bistra i hladna Plava voda koja se uz potok Hendek ulijeva u rijeku Lašvu. Ljeti dobro dođe biti tu, ali turistima, dok ja tada ne volim boraviti. Možda što sam ljubomorna na njih, ne znam, ali ja ipak đodem sama kako bih uživala slušajući žubor vode, opušta me… Upravo zbog toga je ova travnička mahala Šumeće dobila naziv, zbog neprekidne vodene huke. Kako piše Andrić tu su se za turskog zemana okupljali čaršijski prvaci raspravljajući o političkim dešavanjima u gradu. Tako je to ljeti, dok je zimi posebna priča. Zimu sam i zavoljela zbog prizora koji mi pruža Plava voda. U zimu bude sve čisto, prekriveno jednim velikim bijelim prekrivačem, novi oblik mosta, drveća i klupa. Kada se spusti noć pale se svjetiljke, snijeg se sjaji, voda utiša. Tu prolaze parovi držeći se za ruke, neko dijete protrči crvenih obraza i nosa od hladnoće, vraćajući se sa hljebom u ruci kojeg je mama poslala da ima nešto jesti za večeru. Na prozoru majka čuva dijete, a ono skakuće i lupa o prozor zadivljujući se prizoru pahulja koje lebde, taložeći sloj na sloj.

A tu je i mala kafana koja nosi naziv Lutvina kahva. 1887. godine posjetio je Rudolf Habsburgovac, pa je neko zove i Rudolfova kafana. Šumeće samo to krasi, Plava voda i Lutvina kahva. Ostatak ulice je monoton kuća do kuće, zgrada do zgrade, zbijeno. Žitarnicom se proteže dobro poznat miris travničkih ćevapa, to niko ne zaoblilazi. Da li zbog toga što su na samom ulazu grada ili zbog ukusa? Ja mislim da je ipak ovo druga pretpostavka  u pitanju. Tu je u blizini i Šarena džamija, a nazvana je Šarena zbog svojih neobičnih likovnih dekoracija sa biljnim ornamentima na unutrašnjim i vanjskim zidovima, još je nazivaju i Sulejmanija, jer je obnovio Sulejman-paša Skopljak, nakon požara.

U travničkoj mahali Zenjak rođen je Ivo Andrić. Danas je tu izložbena postavka koja predstavlja život Andrića i sastoji se od rodne sobe, sobe posvećene romanu ''Travnička hronika'', fototeke sa fotografijama pri dodjeli Nobelove nagrade. Centar grada krasi i Župa sv. Ivana Krstitelja. Ljudi koji prolaze kroz Travnik svrate tu, da probude svoje uspomene kad su kao dijete otišli iz ovog vezirskog grada. Jedini grad koji ima dvije sahat-kule, jedni grad koji ima sunčani sat, jedini grad sa najvećim brojem turbeta… U mom Travniku uz Andrića je rođen slikar Miroslav Bilać, glumac Josip Pejaković, Pjevač Vajta, fudbalska legenda Miroslav Ćiro Blažević. U mom Travniku se uživa, pjeva, slika, pleše, jedu se specijaliteti: ćevapi na Žitarnici, sir na Vlašiću, pastrmka na Plavoj vodi, pije kafa u Lutvinoj kafani, a ta kafana i dalje čeka nove musafire, nove goste, nove prolaznike…