Menu
A+ A A-

Fenomen ljudskog starenja - fenomenalni starci

Starost je jedan od dijelova života svakog čovjeka i tako ga trebamo posmatrati. Ništa manje nismo čovjek ako smo ušli u doba starosti nego smo to bili sa dvadeset godina.

Pripremila: Ivona Matošević

Iako se tada gubi vitalnost organizma i neke psihičke karakteristike ličnosti, stare osobe ne treba odbaciti. Oni su temelj našeg postojanja i zbog toga smo dužni brinuti se o njima kao što su se oni nekada brinuli o nama. Ako se prisjetimo bolesti, pada i boli - nismo bili sami. Ako se prisjetimo svakog puta kada smo bili slomljenog srca i srušenog samopouzdanja - nismo bili sami. Ako se prisjetimo svakog odlaska na test ili ispit - nismo bili sami. To nam poručuje jedno, oni su tu uz nas u svakom trenutku našeg života. A mi uz njih?

Starački domovi su puni, skoro da više i nema praznog kreveta, stola u sobi za ručak i ili mjesta u sali za vježbanje. Kada ih nešto boli - oni su sami. Kada su tužni i nemoćni - oni su sami. Kada trebaju u kupovinu - oni su sami. Trebamo se zapitati da li su to naši starci zaslužili.

Evo, zamislit ćemo situaciju da na svijetu nema niti jedne starije osobe koja je puna životnog iskustva. Od koga bismo učili i na koga bismo se ugledali? Zamislimo da na svijetu postoje samo djeca, mladi i ljudi srednjih godina. Kakav bi to svijet bio sa svim „blagodatima“ koje donosi moderno doba. Da..i ne tako savršen svijet. Ne bi bilo moralnih vrijednosti i normi utkanih u  vrtiće, škole, univerzitete. Ne bi bilo onog „Ajde uđi pojedi nešto domaće spremljeno na bakinom starom šporetu.“ A tek ne bi bilo nas. Mi smo njihovi nasljednici i oni su nam predali te iste moralne vrijednosti da ih ljubomorno čuvamo i sijemo gdje god možemo. I kaže se kako siješ, tako žanješ.

Zamislite one stare, ispucale ruke vaše bake ili djeda, one mile blage oči i „cenera“ kako vam stavljaju u džep za Božić, Bajram ili neki drugi blagdan. Sjetite se njihovog imena ako više nisu tu i nosite ga u srcu do kraja života. Jer oni su za nas dali sve i dužni smo im vratiti bar toliko, bar sjećanje. Cijenimo naše fenomenalne starce i uključimo ih u naše živote i postojanje, jer našeg postojanja ne bi ni bilo da nije njihovog, zar ne?